Tuzne oci... Pogled u nista... Nadala se. Ni sama nije znala cemu. Lazno se nasmijala i obrisala suzu koja joj se u oku zacaklila. Ponovo je lagala samoj sebi. Zaboravljeni osjecaji su se ponovo probudili u snu. Nije ih zeljela. Nije zeljela ponovo razbijati ogledalo jer nije voljela svoj odraz sa uplakanim ocima. Plakala je zbog njega. Voljela ga je... onoliko koliko je sebe mrzila. Voljela je njegove oci. Jedino cega se jasno sjecala... Ovaj put se iskreno nasmijala. Taj sjaj njegovih ociju joj se uvukao ispod koze... Pitali su je voli li ga jos. Nije nista rekla. Tisina je vristala u njoj. Nije htjela da joj opet uzmu ono sto najvise voli. Nije htjela opet osjetiti trag tuge koje su ostavljale njezine suze. Trag boli i sjecanja... ipak su saznali sve sto je duboko skrivala u sebi. Od svih oluja. Odlucila se prestati boriti protiv svih oluja na putu koji je bio posut slikama njezinih sjecanja. Nije ih mogla vise gledati, prozivljavati ih i unistavati svakim dodirom. Pokusala ih je spasiti, ali njezine ruke su bile otrovane s boli koje sjecanja nisu mogla podnjeti... umrla je drzeci ih, sa osmjehom na licu preko kojeg su prelazile suze nosene hladnim vjetrom.

Napokon je bila slobodna.






Hvala na svemu!